Kožljak (Gosilach, Kozlak, Waxenstein, Wachsenstein)
45°11'40.7"N 14°11'32.3"E
TAJNA USNULOG GRADA ISPOD KRVAVIH STIJENA
Povijest
Srednjevjekovni Kožljak prvi put se spominje 17. studenog 1102. godine.Grof Ulrich II. Weimar-Orlamunde i njegova žena Adelheida grad poklanjaju Akvilejskoj patrijaršiji.Grad je u 13. stoljeću pod dvojnim vazalitetom.1234. godine grad je vlasništvo patrijarha , no vlasništvo uživa i Filip de Goflaco (ili de Waehssenstein).
Filip de Goflaco potječe iz obitelji ministeriala Pazinskih (de Pisino ili von Oberburg).Kao vazal goričkih grofova Meinhardta III., Meinhardta IV. i Alberta II. Filip se tijekom tri destljeća često spominje prilikom sklapanja važnih ugovora , sporazuma npr. 1264. između goričkih grofova i patrijarha Gregorija de Montelonga u Buzetu , rješavanja sporova 1234. u Castronovu, investitura 1251. i darovnica 1255.Karstman nasljeđuje oca Filipa i nastavlja gospodariti Kožljakom.Karstman je svjedok u sporazumu između goričkih grofova i patrijarha 1265. godine i to na strani goričkih grofova.Karstmanov sin Karstman II. nasljeđuje posjed i utvrdu.Povjesni dokumenti zabilježili su kupoprodaju jednog sela na Čepićkom jezeru.
Naime Karstman II. prodaje 21. studenog 1297. Heinrichu Pazinskom selo za 72 akvilejske marke uz to se još zadužio za 100 malih mletačkih libri.Niti nakon četiri godine selo nije predao novom vlasniku pa ga 6. travnja 1301. godine Heinrich Pazinski poziva na ispunjenje ugovora i traži povrat već davno potrošenog novca.Novi vlasnici Kožljaka akvilejski su vazali , nasljednici su Karstmana II. Filip zvan ‘Macić i Ulrich.Filip uživa poseban ugled te kao Kožljački vlastelin 1325. godine sudjeluje u Istarskom razvodu i igra vodeću ulogu nastupajući "od strane vse gospode".
.Grof Heinrich II. umire u travnju 1323. godine a nasljeđuje ga maloljetni sin Jochann Heinrich.Skrbništvo preuzimaju njegova majka udova Beatrix von Wittelsbach (Bavarska) i koruški vojvoda Heinrich.Namjesnikom goričkih posjeda Huga III. Devinskog imenuju 18. svibnja 1323. godine.Grofica Beatrix smatrala je da Kožljak pripada njezinom maloljetnom sinu Jochannu pa u siječnju 1325. godine kao podmirenje duga od 657 maraka podjeljuje Hugu III. Devinskom Kožljak
Devinski nije ušao u posjed utvrde Kožljak.Grofičin potez smatra se otvorenom otimačinom akvilejskih posjeda i nije usamljen slučaj.To vodi u izravanh sukob s patrijarhom Paganom della Torreom, koji je izbio 1328. godine.Patrijarhovim posjedima prijeti opasnost i u drugim djelovima istarskog poluotoka.
Godina je 1331.Puljani protjeruju obitelj Sergijevaca (Castropola), koja je kao akvilejski vazal upravljala gradom i predaje se Veneciji.Mlečani unatoč traženju patrijarha da se vrati posjed u Puli formiraju jaku posadu i grad utvrđuju.Akvilejski vazali Filip i Ulrich Kožljački u okolici Pule zajedno sa krčkim knezom Fridrikom III. pomažu Sergijevcima , no uzalud jer se političke prilike mjenjaju a Fridrik III. Krčki priklanja se Veneciji.Krajem ljeta 1331. godine knezovi Fridrik III. i njegov sin Bartol VIII. Krčki zajedno sa mletačkom vojskom napadaju Kožljak.Iako je mletačka vojska nadmoćnija , na čelu sa zapovjednicima Marinom Venierom i Marinom Soranzom ne uspijevaju mjesecima zauzeti grad.Opsada Kožljaka prestaje u ožujku 1322. godine kada pred grad dolazi markez (markgrof) Francescino della Torreo sa dvadeset konjanika.Markiz proglašava da u patrijarhovo ime preuzima grad.Mletački napad na Kožljak bio je prouzročen zarobljavanjem dvojice mletačkih građana 1331. godine.
Službeno napad je usmjeren protiv tadašnjih gospodara Kožljaka , Filipa i Urlicha.No sasvim je jasno kako se mlečani zapravo žele dočepati još jednog posjeda , utvrđenog grada Kožljaka.Serenissima povlači vojsku i nudi uslugu posrednika u sporu oko pitanja.
Čiji je Kožljak?Pripada li patrijarsima ili goričkim grofovima ????
Patrijarh se ne želi odreći Kožljaka , no spreman je odreći se grada ukoliko mu gorički grofovi vrate Arisperg u Furlaniji.Nakon smrti patrjarha Pagano della Torre-a , patrijarška stolica upražnjena je godinu i pol dana , do srpnja 1334. godine.Što se događalo sa Kožljakom slijedećih godina nije poznato.Godine 1334. spominje se kao gorički vazal Fritherus de Coslacho. Naravno to ne znači kako je spor s patrijarhom riješen u korist goričkih grofova.13. lipnja 1342. godine Kožljak je u obiteljskoj diobi goričkih grofova pripao Albertu IV.Svega nekoliko dana kasnije , 25. lipnja patrijarh Bertrand de St. Ginnes daje Kožljak u feud braći Jurju i Rudolfu III. Devinskom i njihovu bratiću Hugu V.Patrijarh je makar formalno ostao lenski gospodar grada.Potvrdu o tome nalazimo u činjenici da Albert IV. Gorički traži 700 maraka od Vencije za otkup Kožljaka.Otkup propada jer Venecija odbija dati zajam .Albert IV. dokopao se Kožljaka no nije poznato na koji način .U ratu između patrijarha Lodovico della Torre-a i Alberta IV. od 1359. do 1361. godine patrijarh uzaludno pokušava preoteti grad koji ostoje u rukama goričkih grofova.1363. godine Kožljakom gospodari Filip od Guttenega ,poznat i kao dominus de Cosliaco.Filip dolazi u sukob s moćnim knezovima Krčkim pa zaštitu traži od goričkog grofa Alberta IV.Grof Albert IV. 24. siječnja 1367. godine posjed daje Filipu , sinu Filipa od Guttenega.
Čiji je Kožljak?Pripada li patrijarsima ili goričkim grofovima ????
Patrijarh se ne želi odreći Kožljaka , no spreman je odreći se grada ukoliko mu gorički grofovi vrate Arisperg u Furlaniji.Nakon smrti patrjarha Pagano della Torre-a , patrijarška stolica upražnjena je godinu i pol dana , do srpnja 1334. godine.Što se događalo sa Kožljakom slijedećih godina nije poznato.Godine 1334. spominje se kao gorički vazal Fritherus de Coslacho. Naravno to ne znači kako je spor s patrijarhom riješen u korist goričkih grofova.13. lipnja 1342. godine Kožljak je u obiteljskoj diobi goričkih grofova pripao Albertu IV.Svega nekoliko dana kasnije , 25. lipnja patrijarh Bertrand de St. Ginnes daje Kožljak u feud braći Jurju i Rudolfu III. Devinskom i njihovu bratiću Hugu V.Patrijarh je makar formalno ostao lenski gospodar grada.Potvrdu o tome nalazimo u činjenici da Albert IV. Gorički traži 700 maraka od Vencije za otkup Kožljaka.Otkup propada jer Venecija odbija dati zajam .Albert IV. dokopao se Kožljaka no nije poznato na koji način .U ratu između patrijarha Lodovico della Torre-a i Alberta IV. od 1359. do 1361. godine patrijarh uzaludno pokušava preoteti grad koji ostoje u rukama goričkih grofova.1363. godine Kožljakom gospodari Filip od Guttenega ,poznat i kao dominus de Cosliaco.Filip dolazi u sukob s moćnim knezovima Krčkim pa zaštitu traži od goričkog grofa Alberta IV.Grof Albert IV. 24. siječnja 1367. godine posjed daje Filipu , sinu Filipa od Guttenega.
Mlečani pokušavaju pridobiti Filipa u svoju službu nebi li se dočepali grada koji je očito vrlo važan.1374. godine umire Albert IV. pa Kožljak kao gorički posjed nasljeđuju Hbsburgovci a Filip postaje habsburški vazal.Sin Filipa od Guttenga , Filip III. na obali Čepićkog jezera podiže zavjetnu crkvu Blažene Djevice Marije, koju daje redovnicima pavlinima.Sinovi Filipa III. ,Herman i Nikola koriste prezime Gvothnicar.Braća 1395. godine potvrđuju očevu darovnicu pavlinima posjeda u Čepiću.Iste godine (va vreme gospoda Ermana v Vekšestane ali v Kožlace) datiran je i razvod između Mošćenica i Kožljaka.Nikola , mlađi brat služio je kao pazinski kapetan.Ivan i Juraj nasljeđuju Hermana i Nikolu no nezna se dali su Hermanovi ili Nikolini sinovi. Ivan se oženio Annom Schonberg, nasljednicom susjednih posjeda Šumbera i Gologorice. Nakon Ivanove smrti Anna prodaje Šumber plemićima Kršanskim (Kerscheyner), a Gologoricu pazinskom prepozitu Schulu. Rođaku Grguru Moysesu (Moysevichu) iz Senja prepušta svoj dio Kožljaka.
Habsburgovci su kao seniori podjeljivali posjede samo u zakup na određeno vrijeme, a Guttenegi su na Kožljak po darovnici Alberta IV. Goričkog imali pravo nasljedstva.1436. u Neustadtu ,Juraj Moyses traži od vojvode Friedricha IV. potvrdu nasljednih prava na Kožljak za sebe i svoju braću Pavla i Martina.Prava na Kožljak ograničena su klauzulom po kojoj jedan od braće mora stalno živjeti u gradu i biti na raspolaganju austrijskom vojvodi ili njegovu legatu.U Kožljaku zajedno s Moysesima živi Anna Gutteneg. Nakon smrti Jurja Guttenega (mlađeg brata Ivana ‘de Waxenstein’) 1443. prenosi na Moysese i Jurjev dio Kožljačkog nasljedstva.
Juraj i Petar Moyses , nekoliko godina kasnije ginu u borbi protiv Turaka. Car Friedrich III. Habsburgovac na to povjerava pazinskom kapetanu Thomasu Erlacheru zadaću da isplati nasljednike Moysesa i preuzme Kožljak.Takvoj odluci usprotivio se Martin(treći brat) i uz pomoć potvrdnice iz 1436. godine te zasluga u u obrani habsburških posjeda učvršćuje svoja nasljedna prava.U dva navrat 1460. i 1470. godine Kožljak je napadnut od strane krčkog kneza Ivana VII. ‘Mlađeg’ Frankopana. Ivan VII. uspio je zarobiti Martina Moysesa te ga je zatvorio u svom Krku.Car Friedricha III. upućuje mletačkom Senatu zahtjev kako bi oslobodio Martina.Nakon dugogodišnjeg zatočeništva vraća se u Kožljak gdje živi do smrti 1492. godine.Sahranjen je u crkvi Blažene Djevice Marije u Čepiću(danas naselje Kloštar , svega nekoliko kuća i samostan u privatnom vlasništvu).Martina nasljeđuje sin Juraj te tri kćeri , Ivanu ud. Marches, Katarinu udanu za Johanna Bernardina Barba i Uršulu udanu za Bernardina Nicolicha iz Senja.Juraj je kapetan Trsta i Pordenonea pa je potvrdu o nasljeđivanju Kožljaka primio od cara Maximiliana I.1508 godine izbija rat između Serenissime i Maximiliana I. Iako se Juraj Moyses pokazao kao izuzetno sposoban i hrabar vojnik 6. svibnja 1508. predaje Trst nadmoćnijoj mletačkoj vojsci koju predvode Bartolomeo d’Alviano i mornarica pod providurom Girolamom Contarinijem.Tom prilikom Mlečani zaposjedaju cijelu austrijsku Istru pa tako i Kožljak postaje mletački posjed.Protuudar je uslijedio 1509. godine , kada carska vojska, potpomognuta hrvatskim postrojbama pod banom Andrijom Botom od Bojne i knezom Bernardinom Frankopanom, potiskuje Mlečane iz osvojenih područja u Istri i u lipnju udara na Plomin i Labin. Istovremeno se i Kožljak vraća pod habsburšku vlast.Juraj je nasljedna prava morao prenjeti na svoje sestre pošto sa suprugom Veronikom nije imao djece.Nakon smrti 1518. nasljeđuju ga Nicholas Marches, Castellano i Ivan (Johann) Barbo i Jakov Nicolich.
Svog udjela u nasljedstvu odrekao se Ivan Barbo koji je bio jedan od Pićanskih biskupa u korist brata Castellana koji se 1534. godine titulira kao Herr zu Waxenstein.Nakon smrti Nicholasa Marchesa posjed dijele Castellan Barbo i Nicolich .Imovina je podjeljena na slijedeći način.Castellanu Barbi pripada drugi kat palasa i velika kula dok prvi kat palasa i mala kula pripada Jakovu Nicolichu.Kula koja je bila preuređena u zatvor suvlasnici zajedno koriste.Castellana Barba nasljeđuju tri sina Bernardin, Franjo i Juraj, od kojih u Kožljaku najviše boravi Franjo.
OBITELJ BARBO
Pripada starom venecijanskom patricijskom rodu.Jedna se grana obitelji naselila u 15. stoljeću u Mletačkoj Istri i u 16. stoljeću gospodari Klanom.Tijekom 16. stoljeća obitelj Barbo podjeljena je na jedne koji su vjerni katolicizmu dok oni drugi postaju pobornici protestantizma.Najistaknutiji pobornik reformacije je Franjo Barbo--Waxenstein.U gradu Kožljaku prima istaknute pisce i propovjednike u nastojanju da prevede na hrvatski Bibliju.Godine 1561. za prevođenje pridobiva glagoljaša Jurja Cvečića dok ga 1563. posjećuje Stjepan Konzul Istranin.Okupljanje pristalica reformacije nije prošlo nezapaženo od strane katoličkih crkvenih vlasti.Matteo Barbabianca , pulski biskup protjeruje Matiju Živičića pa se on sklanja k Barbi u Kožljak.Živičića je crkvena vlast u odsutnosti osudila na lomaču pa papa Pio V. 1570. godine traži od austrijskog nadvojvode Karla Habsburškog da Živičića protjera.Franjo Barbo sklanja Živičića u Kranjsku te se kod kranjskog staleža 1579. godine zauzima za Živičića.Uz Franju Barbu gradom Kožljakom gospodari i sin Jakova Nikolicha, Josip, kojega 1574. ubijaju seljaci.Nasljedđuje ga sin Ivan ,a njegovom smrću izumire rod Nicolicha pa grad nasljeđuju muževi triju Ivanovih sestara.Posjed se opet dijeli.
Kožljak pripada Barbovima , Čepić pripada Diodatoli , Letaj i Nova Vas pripada obitelji Calotti.Tijekom 16. i 17. stoljeća učestale su borbe Venecije sa senjskim uskocima .Tijekom sukoba pod izlikom kako Kožljački gospodari pomažu uskoke Mlečani pustoše kožljačke posjede , najgore 1612. i 1614.Austrijski nadvojvoda Karlo godine 1612. razmješta u Kožljaku i Čepiću 250 pješaka i 25 konjanika kako bi barem donekle zaštitio posjede.Razbuktavanjem uskočkog rata grad je 1617. izložen napadu Serenisiminih plaćenika iz Plomina i Labina.Obranom grada zapovijeda Attanasio Calotti ,dok napad razbija španjolski general Baldassar Maradas koji ujedno sa dvije satnije mušketira i 80 oklopnika 26. svibnja osvaja Plomin.Blaženi mir zavladao je donekle zaključenjem "Madridskog mira".Smiruju se strasti plemića za otimačinom posjeda.Istra je u cijelosti iscrpljena a ratovi i neimaština opustošila su mnoga mjesta i desetkovale stanovništvo.Kožljak kao snažna utvrda poput svih sličnih gradova pojavom vatrenog oružja postaje neupotrebljiv.Vlasnici - obitelj Barbo grade svoju novu rezidenciju u Belaju.Sele se u udobniju i veću građevinu primjerenu grofovima na rang koji su uzdignuti 1674. godine.Godine 1688. obitelj Barbo prodaje Kožljak Johannu Weikhardu von Auerspergu.Novi gospodar objedinjuje Kožljak, Paz, Belaj i Čepić, koji naziva Waxenstein.
Exactissima Ducatus Carniolae, Vindorum Marchiä et Histriae
Lotter, Tobias Conrad (kartograf)
1760/1777
Lotter, Tobias Conrad (kartograf)
1760/1777
ZAŠTO KOŽLJAK???
Ime su gradu nadjenuli Slaveni.Kožljak (fonetski) najbolje mu odgovara pošto se koze vole penjati na kamene hridi.Njemački - Waxenstein, Wachsenstein u doslovnom prijevodu znači stršeća hridina.Grad je smješten oko 500 metara od mjesta Zagrad.Kamena hrid proteže se u dužini od oko 280 metara.Podgrad je smješten na nadmorskoj visini od oko 195 metara dok su ostaci utvrde smješteni na visini od 205 metara nadmorske visine.
Grad je podjeljen na podgrad i sam kaštel.Najvjerojatnije je izgrađen na temeljima rimskog ili bizantskog kaštela.U podgradu je sačuvan ulaz i stražarska kula koja je ujedno pretvorena u stambeni prostor te je u privatnom vlasništvu.Sačuvan je jedan dio bedema te tragovi kule.U podgradu je i dvorska kapela tj. crkva sv. Hadrijana.
Jednobrodna romanička građevina smještena je na sam rub stijene uz ostatke stepenica koje vode do kaštela.Nakon što je urušen krov crkva propada te je unutrašnjost u cijelosti devastirana.Sačuvana je tek apsida koja ima donekle sačuvan krovni pkrov.Pročelje crkve krasi preslica sa oknom za dva zvona.Cijeli podgrad obrasao je u zelenilo.Palme i čempresi te brojne druge biljne vrste čine mali arboretum-park idealan za kraću šetnju i pauzu do obilaska oskudnih tragova kaštela.
Kaštel je u cijelosti urušen.Naziru se tek mali djelovi zida palasa te oskudni ostaci branič kule.Uz stepenište koje vodi do kaštela impozantni su ostaci zida(zazidane stijene) na kojem je izgrađen kaštel koji je po nekim oporukama tj. pisanim ispravama imao dva kata te više kula.Vjerojatno najbolju sliku usnulog i propalog grada napravio je Johann Weichard Valvasor.
ZAGRAD
Čest naziv za mjesta koja se nalaze u blizini ili iza nekog grada tj kaštela.Naselje je smješteno na nadmorskoj visini od 168 metara i u cijelosti je napušteno.Kuće su pomno održavane , a vlasnici ih koriste za odmor.Terasasti teren u okolici nekad je korišten za uzgoj poljodjelskih kultura i ispašu stoke.Danas su pretvorene u livade a jedan dio polako , postepeno zarasta u šumu.O životu svjedoče tek grobovi mještana na mjesnom groblju gdje je smještena crkvica sv.Križa.
Današnji oblik dobila je u 18. stoljeću dogradnjom prezbiterija na srednjevjekovnu lađu. Na baroknom oltaru, zidanih baza koje su obložene mramornim intarzijama, nalazi se oltarna pala iz 19. stoljeća sa slikom Bogorodice s Isusom iz 18. stoljeća, bez neke veće umjetničke vrijednosti. U Sv. Križu pastoralnu službu služili su svećenici iz hrvatskog primorja. Crkva je obnovljena 1992. godine no samo s vanjske strane, zaslugom mještana. Cijelim područjem dominiraju Krvave stijene čiji vrhovi dosežu visinu od 610 do 650 metara.
Područje je teško pristupačno , prepuno vododerina i provalija.Jedina prometnica namjenjena je isključivo vozilima vatrogasnih postrojbi pa je uputno pridržavati se pravila.U krajnjem slučaju malo šetnje nije naodmet jer do Zagrada vodi asfaltirana prometnica a do kaštela se može doći laganim hodom za svega desetak minuta.Današnji Kožljak smješten je uz Čepićko polje uz prugu Lupoglav-Štalije.
Mjesto dijeli sudbinu manjih mjesta.Ostarjela domaćinstva i brojna zapuštena i napuštena imanja.Godine 1590 Kožljačka gospoda grade crkvu sv. Jurja.
Danas je smještena na groblju.Valjda reda radi kako bi se i sirotinja(tadašnji kmetovi) imala gdje Bogu pomoliti.Nekada se govorilo kako crkvena zvona sve rjeđe zvone za potrebe krštenja ili vjenjčanaj.Na brojnim prostorima poluotoka danas crkvena zvona ne zvone ni za sprovode jer su mnoga mjesta u potpunosti napuštena.Ipak preostalo stanovništvo potrudilo se i postavilo improvizirane putokaze kako bi olakšali posjet skrivenim znamenitostima kraja u kojem žive.
KLOŠTAR
Smješten na rubu Čepićkog polja(link do karte) uz prometnicu Vozilići-Boljun.Teško je reći zaseok ili naselje.Tek jedna kuća sa više stanova i nekadašnji samostan Blažene Djevice Marije.Neki autori spominju crkvu Blažene Djevice Marije , no vjerujem da je ipak riječ o kapelici unutar samostana koji je podignut 1385. godine tik uz obale nekadašnjeg Čepićkog jezera(link do posta).U samostanskoj kapeli sahranjen je Martin Moyses 1492. godine.Samostan je ukinut naredbom cara Josipa II. 1783. godine pa pavlini moraju naći drugi dom , dok se nadgrobne ploče odnose u Belajsku kapelicu gdje su i danas no nedostupne javnosti jer je dvorac općina Cerovlje prodala ruskom poduzetniku.
Izvor:Željko Sirk:SREDNJEVJEKOVNI GRADOVI,KAŠTELI I KULE ISTRE I HRVATSKOG PRIMORJA I NJIHOVI GOSPODARI
Just Ivetac:Korijeni istarskih gradova
Istrapedija
Istarska enciklopedija
