BUZET-KOSTEL -PETRA PILOSA (kaštel)
45°24'19.5"N 13°53'59.4"E
Svjedok vremena i gospodar prostora dio 1.
Smješten na nadmorskoj visini od 119 metara, udaljen 6 kilometara od grada Buzeta.Grad dominira nad plodnom dolinom kojom teče riječica Bračana.Do kaštela ćemo stići ukoliko skrenemo sa prometnice koja povezuje Buzet i Istarske toplice put mjesta Opatija , Žonti i Škuljari.Ovo su tek neka od mjesta koja su pripadala feudu Kostel-Petra Pilosa.
Sam kaštel sastoji se od stambene zgrade , dvorske kapele sv. Marije Magdalene te glavne kule poligonalnog oblika koja je poslužila i kao stambeni prostor.Zidovi su sačuvani u visini od tri kata dok je sama kula visine četiri kata.
LEGENDA
1 VRATA 1
2 VRATA 2
3 VRATA 3
4 DVORSKA KAPELA - CRKVICA SV. MARIJE MAGDALENE
5 POMOĆNA ZGRADA NATKRIVENA DVOSTREŠNIM KROVOM
6 ULAZ U UNUTARNJE DVORIŠTE
7 VANJSKO DVORIŠTE
8 i 9 UNUTARNJE DVORIŠTE S POMOĆNIM ZGRADAMA
10 PALAS - NEPRAVILNI ČETVEROKUT , VANJSKE DIMENZIJE 12,5 x13 , UNUTARNJE DIMENZIJE 10,5 x 11 x 5,5 x 8 m , TRI ETAŽE , NATKRIVEN DVOSTREŠNIM KROVOM
11 GLAVNA KULA -NEPRAVILNI ČETVEROKUT , VISINA 19 m ,VANJSKE DIMENZIJE 11 x 5,5 x 8 11 m ,UNUTARNJE DIMENZIJE 5x 2,8 x 4 x 5 m , 4 ETAŽE , DEBLJINA ZIDOVA DO 4 m
12 SREDNJEVJEKOVNI ZAHOD
13 ISTOČNE ZIDINE SA KRUNIŠTEM I MERLATURAMA
14 ISTOČNA VRATA (IZLAZ ZA NUŽDU U SLUČAJU NAPADA) 
Sačuvani su i zidovi ka istoku okrenutom dijelu brežuljka.Zanimljivo je kako je sačuvana i preteča modernog zahoda.Kamena ploča sa rupom u sredini kazuje nam o vrlo visokom stupnju higjene u srednjevjekovnom razdoblju istarskog poluotoka.
SLIKA GORE---- POGLED U SREDNJEVJEKOVNU ZAHODSKU ŠKOLJKU
POVIJEST
Godine 965. godine prvi se put spominje Kostel (Ruvin, Petra Pilosa, Rauenstein, Wollenstein) u darovnici akvilejskog patrijarha.Akvilejski patrijarh Rodoald daruje porečkoj biskupiji razvalinu burga (ruševinu grada) koji su srušili Slaveni.Grad je podignut na ruševinama prapovjesne gradine (kaštelira) kakve susrećemo diljem poluotoka na brojnim vrhovima istarskih brežuljaka.
Imena ovog utvrđenog grada imaju i svoja tumačenja.Kostel -kaštel (lat. castellum), Ruvin - ruševina ili razvala od iskvarenog lat. riunae , Rauenstein =kosmati kamen(često čujemo izraz kosmati grad) na njemačkom, a čije tumačenje proizlazi iz činjenice kako je područje obraslo bujnim i gustim raslinjem.Rauenstein ili kosmati kamen doslovce se prevodi u ime Petra Pilosa.
Kako se grad zvao prije razaranja i tko ga je sagradio ostaje nepoznanica , no s obzirom da se naziva Ruvin - ruševina može se doći do zaključka kako nije srušen do temelja već vrlo vjerojatno onesposobljen za obranu.Ruvin se spominje u ispravi vojvode Heinricha Bavarskog (kasnijeg cara), kojom daruje castrum Rivin akvilejskom patrijarhu.Isprava je izdana 1102. godine pa je upitna godina.Naime ukoliko se radi o vojvodi Heinrichu Bavarskom godina bi trebala biti 1002.Istarski makrogrof Ulrich II. (I.) von Eppenstein i njegova žena Adelheida daruju patrijarhu Druuine 17. studenog 1102. godine. selo ( (lat. villam) a ne castrum ili castellum (burg) pa postoji mogućnost kako je sam kaštel već bio u vlasništvu patrijarha pa je darovnicom darovano selo koje se u blizini razvilo.U 13. stoljeću kaštel dobiva na važnosti jer se iz Kaštela (Castelvenere) prenosi sjedište patrijarhova namjesnika markeza za Istru.Doduše markezi ipak preferiraju Buzet za svoje sjedište sve do 1310. godine.U 13. stoljeću patrijarsi daju u feud kaštel njemačkoj viteškoj obitelji.
Njemačka viteška obitelj po imenu samog kaštela izvodi i obiteljsko ime de Petrapilosa. Vulingius de Petra Pilosa prvi je povjesničarima poznati gospodar grada.Kao patrijarhov vazal 18. prosinca 1210. godine svjedočio je sporazumu između Pirana i patrijarha Wolfgera .Vikard I. (Vicardus, Weichard, Rizzard) vjerojatno Vulingiusov sin, nasljednik je grada.Vikard I. (Vicardus, Weichard, Rizzard) 13. siječnja 1238. godine prisustvuje sklapanju sporazuma između patrijarha Bertholda von Andechs-Meran i goričkog grofa Meinharda III.Od patrijarha Bertholda von Andechs-Meran dobiva u posjed Salež (LINK DO POSTA) i Grožnjan.Zahvaljujući svojim novodobivenim posjedima Vikard I. (Vicardus, Weichard, Rizzard) umjesto pridjevka Kostelski češće koristi pridjevak de Grisignana.Sestra Vikarda I. , Elizabeta udaje se za Heinricha Pazinskog jednog od tada najmoćnijih goričkih vazala na poluotoku.Iako je time narastao ugled Kostelskog gospodara on ne poštuje tadašnje regule-pravila pa nastupa kao svjedok ili zastupnik goričkih grofova što doznajemo iz isprava iz 1253. (u Veneciji) i 1255. (u Pazinu).Heinrich i Carstmann , Vikardovi sinovi koriste naklonost akvilejskog patrijarha pa tako šire svoje posjede.
Za očeva života 1256. godine Carstmann je obnašao čast podestata u patrijarhovu Motovunu.Drugi Vikardov sin, Heinrich pojavljuje se kao prisegnuti svjedok u sporazumu između patrijarha Gregoria de Montelonga i goričkih grofova Meinhardta IV. i Alberta II.
Heinrich se iste godine pojavljuje u Svetvinčentu kod čina polaganja vjernosti Puljans akvilejskom patrijarhu.Henricha Kostelskog nalazimo i pri dodjeli patrijarhove darovnice za Lupoglav Heinrichu Pazinskom i njegovoj ženi Elizabeti.Tom prilikom primitak u svoje ime te njihove rođene i nerođene djece potvrđuju Heinrich de Petra Pilosa i Conon I. Momjanski .Svega tri godine kasnije ova dva srednjevjekovna feudalca naći će se na suprotnim stranama.Polovinom 13. stoljeća po uzoru na Veneciju snažna koparska komuna počinje voditi ekspanzionističku politiku.Ratujući s Trstom godine 1267. opsjeda grad Poreč.Patrijarh Gregorio de Montelongo i gorički grof sklapaju protukoparski savez , no on se ubrzo raspada , a gorički grof ubrzo sklapa novi savez i to s Koprom.U srpnju 1267. godine poraženi patrijarh biva zatvoren u furlanskom samostanu Rosazzo (Rožac).
Pošto je patrijarška stolica ispražnjena slijedećih sedam godina Istrom vlada ratni metež i grabež teritorija-feudalnih posjeda.Brojni feudalci prelaze na stranu goričkih grofova te osvajaju patrijarške feudalne posjede.Vjerni patrijarhu ostaju gospodari Kaštela (Castelvenere) i Kostela (Petra Pilose) .Nasuprot Carstmannu i Heinrichu de Petra Pilosa tako su se našli njihovi susjedi Conon I. i Biaquin I. Momjanski, koji su prišli patrijarhovim protivnicima. Uslijedit će za srednjevjekovno razdoblje tipična epizoda sukoba , pljačke i ubijanja.Uz pomoć Kaštela(Castelvenere) , Carstmann i Heinrich Kostelski 1274. godine ulaze u Momjan(LINK DO POSTA) te kastriranjem (turpiter interfectus) ubijaju Biaquina I.Conon I. Momjanski osvećuje se za bratovu smrt.Ujedinjene postrojbe goričkih grofova , Koparska vojska te postrojbe Conona I. Momjanskog opsjedaju Kostel/Petru Pilosu.Kostel se nije mogao dugo oduprijeti pa pada u ruke osvajača a snjim i Heinrich kojemu odrubljuju glavu.O Carstmannu nema podataka no vrlo je vjerojatno kako je i on ubijen.Tom je prilikom grad razoren.
1274. godine Raimond della Torre izabran je za novog patrijarha.U primirju koje je zavladalo feud nasljeđuje Heinrichov sin Vikard II.Dio Kostela pripada Vikardovom stricu Asquinu, gospodaru Verma u Furlaniji , no on svog nećaka ne ometa u uživanju posjeda pa se tako Kostel polako obnavlja.
Vikard II. ponašao se poput drugih lokalnih moćnika pa je tako čas na strani patrijarha čas na strani njegovih protivnika.Patrijarh se pomirio 1275. godine a 1278. godine stupio u savez sa goričikm grofom Albertom II. , no rat sa Mlečanima i dalje traje.Vikard II. bori se na strani Serinissime a protiv goričkih grofova i patrijarhovih postrojba što je razumljivo s obzirom na sudbinu njegova oca.U primirju koje je konačno nastupilo 1285. godine kao vazal Raimonda della Torrea , Vikard II. se obvezao podmiriti načinjenu štetu jednoj crkvi u Furlaniji.Isprava je izdana u Kostelu 10. studenog 1285. godine.Nemirno razdoblje i dalje traje pa je tako već dvije godine kasnije 1287. planu rat između akvilejsko-goričkog saveza i Venecije .Vikard II. ponovno staje na stranu Mlečana i daje im svoj tj. patrijarhov Grožnjan.Godine 1291. Grožnajn se vraća patrijarhu a Vikarda II. markez Gottfried della Torre proglašava izdajnikom i osuđuje na progonstvo.Iako presuda nikad nije izvršena Vikard II. mora se odreći Grožnjana i Saleža.Ratoborni Vikard II. prelio je čašu strpljenja akvilejskog patrijarha i to s velikim razlogom. Na Albertovoj strani ratuje u Furlaniji i razara gradić Perteole te biva kažnjen 1297. godine najstrašnijom (srednjovjekovnom) kaznom: ekskomunikacijom.Listopada 1297. godine u Udinama , pognute glave javno se pokajao za izvršen zločin (pokolj stanovnika u gradiću Perteole ).Optužbu za rušenje crkvenog tornja prebacuje na goričkog grofa Heinricha II.Izopćenje je ukinuto a Vikard II. upada u financijske poteškoće pa tako mora založiti 1299. godine Kostel , Salež i Grožnjan stricu Asquinu od Verma (koji je tada praktički već na samrti) i njegovu sinu Federicu.Zajedno s unukom čovjeka koji mu je pogubio oca Biaquinom II. Momjanskim 1302. godine pljačka po Furlaniji.Čudno no nije kažnjen već kao nagradu dobiva 1307. od patrijarha Ottobona de Razzija selo Colton (Kodolje).Rat između akvilejsko-goričkog saveza i Venecije planuo je 1309. godine.Svako na svoju stranu što bi rekli pa se tako Biaquin II. Momjanski priklanja Serenissimi.Vikard II. koristi priliku pa u proljeće 1311. godine osvaja Momjan (LINK DO POSTA) a već 7. svibnja 1311. za 200 akvilejskih maraka odstupio patrijarhovu vazalu (i goričkom pouzdaniku) Friedrichu od Pramberga.Svega dvije godine kasnije ponovno pustoši Furlanijom i opet se ponavlja već znana priča , umjesto kazne dobiva nagradu. Patrijarh Pagano della Torre poput svog prethodnika poklanja mu neke posjede.Strah pred Bogom nagnao ga je da neke svoje posjede doslovce "okupane" krvlju pokloni samostanu u Rosazzu.Ovaj nepismeni i ratoborni srednjevjekovni feudalac spominje se u ispravi iz 1323. godine kao gospodar Kostela i Rašpora.
Obnašao je časti patrijarhova podestata 1295. u Bujama ,1313. u Miljama/Muggi i 1314. u Sacileu.Vikarda II. nasljedio je sin Petar.Reklo bi se "kakav otac , takav sin".Sklon je bio ratovanju pa je još za očeva života nedaleko Pule sudjelovao u borbama u vojsci goričkog kapetana Huga III. Devinskog a protiv akvilejskih vazala Castropola.
Prema srednjevjekovnom pravu Petar je morao nakon očeve smrti od patrijarha zamoliti i primiti feud.Nakon smrti goričkog kapetana Huga III. Devinskog postaje zapovjednikom goričkih postrojbi.Zajedno sa kapetanom Grifonom von Reiffenbergom Petar Kostelski 1331. ratuje protiv patrijarha.U izuzetno okrutnim borbama patrijarh gubi sve svoje posjede u jugozapadnom djelu Istre.Tako Pula, Bale, Rovinj i Torre di Borasso postaju Mletački teritorij.Uz pulske Castrpole , Petar je jedini plemić koji sjedi u u akvilejskom staleškom vijeću.Stalna ratovanja Petra su financijski iscrpila pa 1333. zalaže za 1000. malih lira jedan mlin Motovuncima.Zalog ne otkupljuje već tajno stupa u vezu s Venecijom preko Motovunskog podestata i nudi im Kostel na otkup.1336.godine od dva Piranca posuđuje navac ( 60 akvilejskih maraka) pritisnut besparicom.Petar umire a iza sebe ostavlja udovu Speronellu i nedoraslu djecu.Nemirno 14. stoljeće , neprekidne borbe i sukobi vodili su se na patrijarhovim posjedima u Istri.To je natjeralo stalnog patrijarhovog namjesnika , markeza da boravi u jakoj utvrdi , Kostelu.Isprava iz 1310. godine svjedoči o boravku markeza Conzija de Portisa a sačuvane su i isprave iz 1335., 1363., 1381., 1395. i 1397. koje govore kako je Kostel kao jaka utvrda bila siguran dom markezima.Ostalo je nejasno kako su bili uređeni odnosi sustanarstva s gospodarima Kostela.
Speronella di Porzia , udova Petra Kostelskog po muževoj smrti 1399. godine vraća se u furlniju.Daje Grožnjan na ime poravnanja dugova Giovanniju Francescu di Castellu.Od 1343. godine feudom upravlja u ime djece ujak i staratelj Articone di Porzia.Posljednji predak obitelji Petrapilose (Kostelskih) Petrov sin Nikola 1352. postaje punoljetan pa mu tako patrijarhov markez Giacomo Moroello da Luca kao akvilejskom vazalu potvrđuje investituru nad dobrima koja su uživali njegovi preci. Nicholas von Luxembourg, polubrat njemačkog cara Karla IV. 1350. dolazi na patrijaršku stolicu te preferira njemačke vazale.Izdvajajući Salež iz posjeda patrijarh ga daje na upravu Ulrichu von Reifenbergu.Venecija progoni Urlicha zbog umješanosti u koparsku protumletačku pobunu 1348. godine.Tajni pregovori o prodaji Kostela Veneciji ponovno se obnavljaju 1355. godine.
7. siječnja 1356. ustanovljeno je pravo Urlicha na Kostel pa se pregovori ipak svode samo na Grožnjan.Za 4000 dukata Grožnjan dolazi u ruke Mlečana uz isplatu 1000 dukata Giacomu di Porziji (bratu Speronelle, udovice Petra Kostelskog) u ime odštete , na koju je imao prava.Tijekom druge polovice 14. stoljeća posjedi akvilejskog patrijarha svedeni su na svega nekoliko kaštela.Posjedima u Istri upravljaju markezi ne mareći pretjerano za oslabljelu patrijaršiju gledaju svoje interese .Uzimaju u zakup ne samo Kostel već i cijeli markizat.Skupo ga naplaćuju sa zakupljenih posjeda ne vodeći brigu oko održavanja Kostela.Potkraj 14. stoljeća (1395.godine) u Kostelu boravi Markez Herdiborg Moravski, bliski rođak patrijarha Ivana Sobjeslava Moravskog.Grad je ostavio u očajnom stanju o čemu govori podatak kako je pet godina kasnije Kostel dao patrijarh Antonio Caetani markezu Venceslasu Spilinbergu u zakup za 200 dukata godišnje.Markez je imao obavezu obnoviti temeljito grad , krovove palasa, konjušnicu a morao je i uzdržavati najmanje deset konjanika i dvjesto pješaka.Česte su bile promjene zakupaca nad kaštelima pa su bili i brojni sporovi oko prva nad Kostelom.
1403. godine Nicolo de Portis spori s patrijarhom Antoniom Pancerom oko založnih prava na Kostel.Nije poznat ishod spora no patrijarh Pancera daje Kostel svojoj braći Nicolu, Nataleu i Franceschinu.Kostelom se kao jamstvom služe 7. rujna 1406. godine u ugovoru o zakupu mitnice u Venzonu (u Furlaniji), sklopljenim s Nicolom della Torreom pod uvjetom da grad čuva i nikome ne preda izuzev u slučaju više sile.Uvjet će se na prvi pogled činiti čudan i suvišan no događaji iz ranijih godina imaju i te kako veliko značenje za takvo uvjetovanje. Naime 1397. godine čast markiza obnaša Antonio Caraffa zvan ‘Zloba’ (Malizia).30. svibnja 1397. godine patrijarh je pohvalio Caraffu za vjernu službu.Želeći iskoristiti posljednje dane službe otima imanja neki Koprana.Patrijarh mu naređuje da u odsutnosti preda Kostel na čuvanje Masellu Tortellu no on se tome usprotivio i grad predao ga Bartolomeu di Treni (Trene). 20. lipnja 1397. na mjesto markeza imenovan je Bernarda di Borgopontea iz Čedada/Cividalea a Kostel je povjeren Ruggeru Spinelliju.Krajem 14. stoljeća patrijarhovu vlast nad Kostelom ugrožavaju podjednako neposlušni markezi i Mlečani.
Tajni pregovori započeti 1335. godine još za života Petra Kostelskog o predaji Kostela Mlečanima morali su čekati 60 godina. Tek kad se Venecija dokopala Rašpora , 1395. , Venecija pomoću svog rašporskog kapetana pokušava nagovoriti markeza Herdiborga Moravskog da im prepusti Kostel.Ratovi s Venecijom dovode do slabljenja i u konačnici sloma svjetovne moći patrijarha.Mlečani markeza Istre , Cristoforo di Cuccagna iz Videma/Udina, podrugljivo nazivaju markezom Pietra Pelose.Posljednja patrijarška uporišta u Istri svela su se na Kostel, Buzet, Oprtalj i Milje (Muggiu) u sjevernom dijelu Istre, Dvigrad na Limskoj Dragi, te Labin i Plomin.Mletačko osvajanje patrijarške prijestolnice Udina 6. lipnja 1420. potaknulo je Labin, Plomin i Milje da se dragovoljno predaju Serenissimi, dok je Dvigradom upravljao promletački rektor Lugnano de Lugnani.Kada je patrijarška državina praktički nestala Di Cuccagna se nalazi u bezizlaznoj situacij.Očito mora izabrati , kome predati grad , Veneciji ? ili austrijskom nadvojvodi ? . Di Cuccagna izlaz traži u pregovorima no tajnim kanalima uspostavlja vezu sa Habsburgovcima.Prepiska greškom ili izdajom dolazi u ruke dvigradskog rektora de Lugnanija.Venecija shvaća kako je svaki daljnji pregovor zapravo kupovanje vremena pa u proljeće 1421. kreće na Buzet i osvajanje Kostela.Istra je podjeljena na mletački dio i Pazinsku knežiju koja je još 1374. nasljednim ugovorom goričkih grofova prešla u habsburške ruke.Iako je uz Rašpor , Kostel vrlo važno uporište Venecija ni sama nezna što s osvojenim plijenom.
5. kolovoza 1421. mletački senat raspravlja što napraviti s osvojenim utvrdama.Osvetnički žar u razmišljanju nekih senatora dovodi do zamisli kako Kostel , zidine Oprtlja i brojne kule na osvojenom području treba srušiti.No razum je prevladao.Kostel je strateški važan i ostao je sačuvan.Kostel dobiva zapovjednika kojeg Oprtalj i Buzet plaćaju 12 lira.U slučaju odsutnosti na mjesto kaštelana dolazi zamjenik kojeg potvrđuje Koparski podestat.Tridestih godina 15. stoljeća u Kostelu je smještena posada od sedam vojnika s kaštelanom.Grad nije sposoban za obranu , propao je a za obnovu Kostela potrebno je oko 100 lira.
10. ožujka 1440. godine mletački senat dodjeljuje Kostel Nicolòu Gravisiju.
Gravisi je piransko-koparski plemić , jedan je od deset koparskih kapetana koji su zapovjedali mletačkom stražom u Padovi.Osujetio je namjeru Marsiglija Carrare da u noći 7. ožujka 1435. Mlečanima preotme Padovu.Carrara je pogubljen a Gravisi dobiva godišnju nagradu od 400 dukata.Dužd Francesco Foscari i Vijeće desetorice dukalima od 29. rujna 1439. i 10. ožujka 1440. daju Nicolòu Gravisiju, sinu Vantinom i njegovim nasljednicima u ‘vječni feud’ Castrum Petraepillosae (Kostel).U to doba sam Kostel vrijedi samo 150 dukata pa je preostali dio do 400 dukata morala isplaćivati koparska komorska blagajna.Feud je činilo dvanaest sela približne veličine 89 kilometara kvadratnih.
Gravizijevi uzimaju i titulu markiza od Pietrapelose , istu im Venecija priznaje od 1662., a Austrija potvrđuje 1853.Gravizijevi međutim žive u Kopru a Kostel im služi kao ljetna rezidencija.Pred kraj života Nicolò Gravisi, još jednom dokazuje svoju odanost Serenissimi , pa tako 1463. godine prikuplja vojsku u Istri za napad na Trst.
Gravisijevom smrću dolazi do razmirica oko nasljedstva.Posvađali su se oko nasljeđene imovine najstariji sin Vanta i Zoa, udovica drugoga Nicolòova sina, Francesca.Uz odobrenje koparskog podestata 6. svibnja 1483.dolazi do podjele feuda koji se sastojao od burga i dvanaest sela.Vanta s ostalom živućom braćom Micheleom, Pietrom i Gravisom izmjenjuju se svake godine i upravljaju Kostelom.Suđenje nad feudalnim podložnicima pripadalo je onome tko je te godine upravljao posjedom.Obaveza je bila i održavanje i popravak Kostela.Kostel je u vojnom smislu spadao pod ingerenciju koparskog podestata pa je u njemu tijekom 16. stoljeća bilo smješteno i regrutacijsko središte pazenatičke vojske.Uskočki rat (1615. do 1617.) opustošio je Istru no začudo poštedio je sam Kostel.Svega tri godina kasnije oko 1620. grad teško stradava u požaru.Doduše riječ je o legendi koja i ima neko uporište.Naime prema legendi kaštelan je bez razloga počeo bičevati seljake koji su radili na opkopu oko grada.Razljućeni i poniženi seljaci udruženi s mještanima okolnih sela ubijaju kaštelana a grad spaljuju do temelja kako se nikad nebi obnovio.Feudalci su često prekoračili svoje ovlasti i feudalna prava te dolazili u sukob s podčinjenim seljacima.Mletačko Vijeće destorice u 16. stoljeću takve je sporove uređivalo ducalom.Grad ipak nije razoren do temelja kako kaže legenda.Naime 1646. godine doktor Giuseppe Gravisi u ime svoje obitelji poručuje mletačkom senatu kako je voljan o svom trošku popraviti i osposobiti grad.
11. svibnja 1646. Senat donosi odluku da se Gravisima pošalje naoružanje iz čega se da zaključiti kako je grad i dalje bio u obrambenoj funkciji.Vojna uporaba grada polagano prolazi pa se napušta i propada.Jedino je dvorska kapela , crkvica sv. Magdalene donekle nadživjela grad.U njoj se mise održavaju do 2. lipnja 1793.Tada se zbog ruševnosti i ona napušta.Grad se trenutno obnavlja (vidljivo na slikama) sredstvima Ministarstva kulture u iznosu od 200000 kuna , Istarske županije u iznosu od 60000 kuna ,Regije Veneto u iznosu od 180000 kuna ,te sredstvima grada Buzeta.
Izvori:
Željko Sirk:Srednjevjekovni gradovi,kašteli i kule Istre i Hrvatskog primorja i njihovi gospodari
Josip Višnjić ,magistarski rad ,Sveučilište u Kopru
Darko Darovec, Kostel Petrapilosa
