istra

subota, 12. studenoga 2011.

MOMJAN - KAŠTEL

Momjan (lat. Villa Mimilianum , tal. Momiano , Mumjan )

45°26'27.1"N 13°42'27.7"E

45°26′ N ; 13°43′E
Naselje je smješteno na krajnjem sjeveru Istre , a od općinskog središta grada Buja udaljeno je 6,3 kilometara ili 10-tak minuta vožnje dobrim lokalnim prometnicama.Obronci brežuljka Sveti Mauro okrenute k jugu poljoprivredno su zemljište.Na terasastom terenu brojni su maslinici i vinogradi gdje današnji vinogradari uzgajaju čuveni i nadaleko poznat momjanski muškat , osebujnog muškatnog mirisa i okusa.

Samo mjesto Momjan smješteno je na sjevernoj strani brežuljka, podjeljen je na donji Momjan (Kaštel na stijeni odvojenoj dubokom provalijom) i gornji Momjan(selo) smješten na 280 metara nadmorske visine.Momjanština je naseljena još u prapovijesti o čemu svjedoče arheološka nalazišta Monte Fineda, pećina Cingarela i Oskoruš.

LINK (WIKIPEDIJA) LINK (WIKIPEDIJA) LINK (ISTRAPEDIJA) LINK(NACIONALNA I SVEUČILIŠNA KNJIŽNICA)

Momjan se prvi put spominje kao selo koje pripada samostanu Svetog Mihaela kod Vižinade u ispravi njemačkog cara Konrada II. izdanoj 4. lipnja 1035. godine.Tijekom 11. stoljeća prelazi u ruke makrogrofova Weimar-Orlamunde.Urlich II(III) Weimar Orlamunde 17. studenog 1102. godine daruje posjed akvilejskom patrijarhu Ulrichu I. von Eppenstinu.U to doba Momjan se ne spominje kao Kaštel(castrum ili castellum) već kao selo - villa Mimilianum.Samo mjesto krije niz zanimljivih građevina.

Sačuvane su brojne kuće građene od 17.-19. stoljeća , među njima i kuća obitelji Rotta iz 1600-te godine.Najstariji dio mjesta ujedno je i najbliži samom Kaštelu.

Manjim trgom dominira zvonik crkve svetog Martina sa prekrasnim reljefom venecijanskog lava.

Župna crkva izgrađena je u 15. stoljeću pregradnjom starije ranogotičke crkve.

U središtu mjesta manji park gdje je smješten spomenik žrtvama fašizma podignut 1955. godine.Do samog spomenika svoje mjesto našla je i preša za masline unatoč činjenici kako smo zapravo u dijelu Istre koji nazivamo kontinentalnim.

Brojni maslinici dočekat će Vas na ulazu u mjesto iz pravca mjesta Kremenje i ispratiti spustite li se u dolinu kojom teče potok Poganja - Arđilla.Padine brežuljka Sveti Mauro strme su, pa su kuće smještene na najvišem djelu Momjana povezane sa središtem mjesta suvremenim stubama.

Momjan 2001. godine broji 289 stanovnika što je gotovo četiri puta manje u odnosu na 1921. godinu kada je mjesto brojalo 1075 stanovnika.Brojne su kuće nenastanjene , sa urušenim krovovima , dok one koje su obnovljene služe mahom kao kuće za odmor.

U Momjanu je pronađen i jedan od dva prijepisa Istarskog razvoda.

Kršanski iz 1546 ,danas se čuva u Nacionalnoj i sveučilišnoj knjižnici u Zagrebu( link do ISTARSKOG RAZVODA) i Momjanski koji se čuva u Državnom arhivu u Rijeci.Momjanski prijepis Istarskog razvoda sadrži i prijevod na talijanski jezik buzetskog kanonika Ivana Snebala iz 1548. godine.

Momjanski prijepis ,list 31 notarski znakovi Jakova i Levca Križanića

Momjanski prijepis list prvi

Iz Istarskog razvoda str. 67.

predstavnici Kaštela izričito kažu Wachspeutelu"...a za te tri kmeščine vaš otac e bil nam za ne posilil..." ,

i potom str 68. "... da su piranski komun starji gdna Panšpetala prek vole i suprot pravici tu cerkvu uzidali..."

Wachspeutel( Panšpetal /pohrvaćeni nadimak plemića) , gospodar Momjana od 1320. godine , rođen u Novom Gradu (blizu mjesta Podgrad na samoj Slovensko-Hrvatskoj granici)

Tvorci Istarskog razvoda obilazili su teren i tijekom 21-og dana obišli oko 15o kilometara puta.Komisija Istarskog razvoda svakog dana prije posla prisustvuje misi u nekoj od istarski crkava.Crkve su kultna mjesta , a "određivanje granica među istarskim komunima označeno je jakim kultnim pečatom"- B. Fučić /Terra Incognita/.Granične točke označavale su se križevima uklesanim u kamen ili čavlima koji se križem zabijaju u stabla."Grm" i "mnel" u Istarskom razvodu često se koristi kao termin za stablo na granici s vidljivim deblom u koje je bilo moguće dodati oznaku kako "ovdje postoji" granica.I jedna i druga inačica u biti znače hrast.Na Žminjštini rabe izraz "miel" ,neka mjesta u okolici Labina "grm" dok se danas najčešće koristi izraz "dub"

Iz Istarskog razvoda..."a te vse kmešćine za vsem njih prostojanjem imaju služiti gospodinu v Mumjanu i da komun od Kaštel Vener ne mogu tem kmetom prodat ni jednoga njih grma,nego ti kmeti mogu za svoje potrebi les seć, a ne prodat nego njih gospodin od Mumjana."

U 16. stoljeću napisan je i Momjanski katastik.Riječ je inventuri posjeda i pripadajućim pravima novog gospodara Momjana obitelji Rotta ujedno i posljednjim vlasnicima Momjanskog kaštela.

Cijela priča nadasve ona povjesna vezana je uz kaštel , neki ga povjesničari nazivaju "ukletim gradom".Smješten na stijeni odvojen od mjesta dubokom provalijom tijekom stoljeća i stoljeća promjenio je niz vlasnika.Iz samog Momjana pruža se besprijekoran pogled na posljednje kilometre hrvatskog dijela Istre.

Tek jedan brežuljak dijeli nas od riječne doline rijeke Dragonje .

Neposredno ipod mjesta nalazi se plodna dolina.Između pitomih brežuljaka vijuga potok Poganja-Arđila.

Poganja je u istarski vapnenac urezala svoj put tvoreći mala jezerca a niz "kamene stepenice" načinila bezbroj slapova pa i ovako minijaturnih približne visine oko 25 centimetara kao na slici ispod.

Put do mjesta Kremenje vijuga sjevernom stranom brežuljka smješnom nasuprot brežuljka sveti Mauro.

Uz prometnicu brojni maslinici , a raslinje na višim djelovima brežuljka obojila je jesen čarobnim bojama.Dolina je zasađena poljodjelskim kulturama no i ovdje prevaladavaju vinogradi i maslinici.

S najviših brežuljaka Momjanštine puca prekrasan pogled na piranski zaljev i ušće rijeke Dragonje...doduše tek za vedrih dana.Boravak na Momjanštini brojni će posjetitelji "začiniti" dobrom kapljicom i kulinarskim specijalitetima u nekim od brojnih seoskih domaćinstava.Tijekom vikenda, izvan turističke sezone najbrojniji su posjetitelji iz Slovenije i Italije.Granični prijelaz Kaštel udaljen je svega 5,3 kilometara.

Izvor:Istarska enciklopedija .Istrapedija,Wikipedija

Just Ivetac ,Korijeni istarskih gradova

utorak, 25. listopada 2011.

DAJLA (tal. Daila ,grčki daulos - šumovito)

N 45° 21’ E 13° 32’

(MOLI I RADI -moto benediktinaca iz srednjeg vijeka)

Naselje je smješteno u općini Novigrad.Nalazi se u južnom dijelu istoimene uvale.Od Rta Dajla i Velog puntala more se uvuklo u kopno oko 1000 metara tvoreći zaljev i malu lučicu.

U sjevernom dijelu zaljeva smješteno je naselje Karigador.

Ime Karigador potječe od talijanske riječi caricare (ukrcavati).Luka je služila za izvoz hrastovih trupaca namjenjenih mletačkom arsenalu , a kasnije poljodjelskih proizvoda okolnog a i šireg područja.U samom zaleđu uvale nalaze se slijedeći zaseoci : Zidine, Fermiči, Šajini, Milovac i Punta.

Poput cijele zapadne obale Istre plodna crvenica (terra rossa) seže do same obale.

Stanovništvo se uglavnom bavi turizmom i poljodjeljstvom . Dajla po popisu stanovništva iz 2001 ima 364 stanovnika te 130 kućanstava. Usporedbe radi 1948. godine Dajla broji 419 , a 1880. 196 stanovnika.Područje je nastanjeno još u rimsko doba o čemu svjedoče brojni ostaci ladanjskih kuća (villa rustica ) , kamenih ulomaka natpisa i grobova.U 5. i 6. stoljeću područje Dajle naseljuju grčki monasi te ovdje grade prvi samostan uz ranokrščansku baziliku od koje su sačuvani ostaci podnog mozaika.U 9. stoljeću Dajla je benediktinski cenobij (lat. coenobium ;grc. koinóbion (koinóbios: opci, zajednicki život)- samostan.Toponim Ayla prvi put se spominje 1208. godine kada posjed dobiva akvilejski patrijarh.Slijedeća stoljeća zanimljiva su jer se posjed često napušta i još češće mjenja vlasnike.Iz nepoznatih razloga Dajla je napuštena u 13. stoljeću i dolazi u posjed novigradskih biskupa. 1273. godine Biskup Nicolo' posjed daruje bogatoj Koparskoj obitelji Sabini.Plemička obitelj obnavlja samostan i gradi kaštel - Kaštel Dajla (Castrum Dailae).

Kaštel postaje središtem ogromnog posjeda no ne zadugo.Obitelj Sabini ostaje bez nasljednika i imanje propada.Godine 1736. Dajla postaje vlasništvom koparske obitelji Grisoni.Plemčka obitelj obnavlja posjed i gradi palaču s pratećim gospodarskim objektima te perivojem čempresa sve do mora.Kaštel Dajla (Castrum Dailae) srušen je 1830. godine a novu palaču u neoklasicističkom stilu projektirao je Le Terrier de Manetot.Nakon obiteljske tragedije grof Francesco Grisoni 1835. palaču-ljetnikovac zavjetuje fratrima benediktincima iz S. Marije di Praglia (kod Padove LINK) uz uvjet da se brinu o obrazovanju na ovom području.Sam ladanjski dvorac niknuo je na ostacima srušenog kaštela, pravokutnog zdanja uokvirenog s četiri tornja.

Arhitekt Manetot u ovaj dio Istre donosi duh neoklasicizma.Palača je u tlocrtu pravokutnog oblika.

Dvokatnica flankirana s njezine pročelne strane (dužina 35 metara) nalazi se na manjem trgu.Pročelje je okrenuto prema moru i zaljevu Dajla.

Kroz vrata glavnog ulaza dolazimo u hol kojim dominira stepenište.

Prostori građevine u cjelosti su derutni i gotovo prazni izuzev jedne prostorije koja je iznajmljena jednom telef. operateru.

Stepenište vodi do krova i završava četvrtastim tornjem na kojem je vidikovac.Uz izuzetno nizak zid terase ugrađene su kamene klupe.

S ovog najvišeg dijela kompleksa Dajla, puca prekrasan pogled na nekadašnje posjede Dajle , obližnji Karigadoro i sam kompleks Dajle (približne veličine između 8500-9000 metara kvadratnih).

Građevina je jedno vrijeme poslužila kao umobolnica a kasnije starački dom. Na zapadnom djelu trga smještena je crkva Sv. Ivana Krstitelja , dok je na istočnoj strani izgrađen kapelanov stan identičnog pročelja kao i crkva.

Crkva sv. Ivana Krstitelja (približne dimenzije 15x30 metara) građena je od 1763–1903. godine.

Župna crkva po stilskim karakteristikama pripada kasnobarokno-neoklasicističkom stilu.Crkva ima izuzetno izraženu apsidu dok je zvonik gotovo identične visine kao i pročelje crkve.

U zvoniku su dva zvona a na samom vrhu okrnjeni kip sv Ivana Krstitelja.Jedina je građevina koja je obnovljena novcem biskupije dobivene prodajom crkvenih nekretnina.Gotovo strši u komleksu zapuštenih zgrada oker fasada crkve.

Prostor do samog mora nekadašnji je park sa fontanom kvadratnog oblika dimenzija 30x30 metara , u kojem je tek mali broj zelenila preživjelo dugogodišnju nebrigu.

Dvije kamene klupe zarasle u travu već dugo nisu imale svoje posjetitelje.Gospoda koja su stanovala u nekadašnjoj ladanjskoj kući - dvorcu očito su voljeli šetnje uz more.

Za tu potrebu izgrađen je monumentalni portal od kojeg vodi nekoliko stepenica do obližnjeg mola.

Zapadni dio kompleksa nalazi se uz samu crkvu sv. Ivana krstitelja.

Brojni stanari ovdje imaju svoje stanove , a zajednički im je dvorišni dio kompleksa u koji ulazimo tik uz samu apsidu crkve.

Istočni dio kompleksa Dajla osamdesetih godina Istraturist iz Umaga preuređuje u podrum i uljaru.

Osamostaljenjem Hrvatske , država vraća obnovljeni dio crkvi no on i dalje biva neiskorišten i propada.

Cijeli kompleks smješten je uz samu obalu mora tako da građevine tj. njihove temelje oplahuje more.

Ispred zapadnog djela vlasnici su podigli malu šetnicu u dužini od 50 metara a stotinjak metara prema samom rtu Dajla improvizirani lukobran (cca. 40 metara dužine) i malu lučicu za barke.

Oporukom grofa Francesca Grifonija Dajla je pripala benediktincima iz Praglije.U kompleks se useljuju između 1858. i 1860. godine.Borave ovdje do 1948. godine kada im je u montiranom sudskom procesu posjed oduzet.Ukupno je osuđeno pet benediktinaca , jedan u odsutnosti jer je bio u Italiji dok su četvorica osuđena i zatvorena.Županijski sud u Puli rehabilitirao je benediktince 1977. godine , no ta odluka nije im vratila posjed.Neki se pozivaju na Osimske sporazume , neki na Grifonijevu oporuku , neki koji su dosad vjerovali s nevjericom gledaju na slučaj , oni koji se nikad nisu molili sada se mole.Priča o nekretnini Dajla dolazi na naslovnice tiskanih medija i udarna je vijest u elektroničkim medijima. Dajla je najčešća asocijacija na biskupa Porečko -pulske biskupije i njegovu ulogu i ulogu biskupije u cijeloj priči o prodaji nekretnina Dajle.

Valjda ponukani upravo rasprodajom crkvene imovine benediktinci traže Dajlu.Benediktinski samostan u Pragliji smješten je 15 kilometara od Padove svega nekoliko kilometara od mjesta Abano Terme.

Praglija je najbrojnija benediktinska opatija u Italiji.Samostan je smješten u plodnoj ravnici.Benediktinci se bave uzgojem vinove loze i proizvodnjom vina , čajeva pekmeza i krema.Biblioteka sa preko 100000 knjiga nacionalni je spomenik.

Ni u Pragliji benediktinci nisu imali sreće.Iz samostana su izbačeni od strane Napoleona (1806.-1810.).U samostan se vraćaju 1834. godine da bi opet bili istjerani 1867. godine.Naime na tim je prostorima 7. listopada 1867 primjenjen sabaudijski (kraljevska obitelj Savoia, koja je dala prvog talijanskog kralja) zakon kojim su bili suspendirani svi crkveni redovi.Benediktinci tako dospijevaju u Dajlu.Ponovni povratak u Pragliju iz bivše Jugoslavije uslijedio je nakon protjerivanja i oduzimanja imovine 1948. godine.

Spremam se na odlazak kući.Još par fotografija i priča o Dajli za mene je gotova.

Zabrinuti stanari često ugošćuju fotoreportere i novinare.Vjerujem da im je dosta posjeta davno zaboravljenoj Dajli - danas Dajli slučaju.Jedan od stanara, nebitna dob i spol prilazi mi i pita...

Znate li gdje je granica privatnog?

U Dajli je to doista teško znati , trenutno je ovo "ružno pače" "čardak ni na nebu ni na zemlji".

Malo ga žele i crkva i država pa ga se onda svi žele rješiti.Upoznajem se s osobom koja dijeli sudbinu svih stanara u kompleksu Dajla.Neizvjesnost i strah od budućnosti pa kakva god ona bila.Doznajem kako je u kratko vrijeme lanac na zgradi ladanjske kuće više puta prepiljen.Ljudi koji su "oduvijek" u Dajli znaju svaki kutak kompleksa pa tako odlazimo zajedno do tornja kako bi bacili pogled na famoznu Dajlu.¸vjerojatno kršeći u najmanju ruku pravilo lijepog ponašanja(moja isprika).Često su vrata odškrinuta pa je strah od okupljanja nepoželjnih i devastacije ovog prostora tim veća.

I doista osim praznih prostorija , tužne i u najmanju ruku ružne slike zaštićenog kulturnog dobra čovjek bi pomislio kako se nema što otuđit pa ipak se netko drznuo i otuđio nekoliko kameni ploča sa stepeništa i to ni manje ni više sa posljednjeg kata građevine.U trenutku mog posjeta Dajla je na sudu , neuknjižena , gotovo kao ničija zemlja...

Otkad čovjek putuje svijetom...doduše ja samo istarskim krajem želi neke stvari"staviti na papir".O povijesti nastanka geografskih karata jednom drugom prilikom.Ovaj put izabrao sam iz jedne kolekcije digitaliziranih geografskih karata nekoliko na kojima je svoje mjesto našla i istarska Dajla.